Komemoracije za Bleiburske zrtve odrzane su diljem svijeta, posebice u Australiji...
Sto rijec Bleiburg znaci za Hrvate?

Priredio: Mate Basic

Hrvatski bleiburski odbor Victorije odrzao je svoju komemoraciju za bleiburske zrtve u Hrvatskom katolickom centru Duha Svetoga u Springvaleru u subotu 14. svibnja 2005.

Bleiburski odbor Victorije osnovan je u svrhu prikupljanja novcanih sredstava za obnovu i izgradnju Bleiburskoga spomen-parka, te je - zajedno s Bleiburskim odborom Sydneya - uspio prikupiti znacajna sredstva, mjerljiva s onima koje je u tu svrhu ulozila hrvatska drzava, odnosno Hrvatski Sabor, konacno uplacena s dolaskom HDZ-ove Vlade na vlast.

Prva plemenita namjera Bleiburskoga odbora Victorije bila je da se obljetnica Bleiburske tragedije obiljezi u sredisnoj australskoj katedrali Svetoga Patricka u Melbourneu, no - nakon sto to iz nekoga razloga nije uspjelo - oko 200 Hrvata okupilo se u subotu 14. svibnja 2005. u crkvi Duha Svetoga u Springvaleu.

Vlc. Ivica Zlatunic predvodio je svecanu koncelebraciju uz pomoc mladoga vlc. Viktora Sosica, gosta iz domovine, a tom je prigodom odrzao tako dojmljivu propovijed da ce je se vjerojatno sjecati i clanovi HOP-a, HIC-a, HDZ-a, HSK-a, Generalnoga konzulata i ostali koji su nazocili svetoj misi.

Potom, u velikoj dvorani HKC-a Duha Svetoga, uslijedila je komemoracija za Bleiburske zrtve, gdje se kao koordinator pojavio Petar Gelo, koji je organizirao i intonaciju himne, kao i minutu sutnje, te izrekao nekoliko prigodnih rijeci

Bilo je to u nazocnosti Josipa Tomina, poznatog Hrvata u zajednici, koji je jos u cetiri sasta ujutro pjeske krenuo iz St. Albansa, da bi u cetiri i pol poslijepodne stigao u HKC u Springvale.

Takoder, bilo je to u nazocnosti Nikole Sabljaka, predsjednika HDZ-a u Springvaleu, koji je, inace, dijete s Kriznoga puta, koje nije zapamtilo ni oca ni majku.

Bilo je to i u nazocnosti Zdenka Drobnik, hrvatskoga zrakoplovca, koji je sa 22 godine upamtio Bleiburg i Krizni put, i koji je za ovu prigodu, donio fotografije koje je snimio tijekom te izbjeglicke tragedije...

Potom je kao prva govornica na komemoraciji nastupila generalna kozulica Republike Hrvatske u Melbourneu Ana Modun, koja je kazala:

"Ove godine 15. svibnja obiljezavamo tuznu 60. obljetnicu jedne od najvecih tragedija u povijesti hrvatskoga naroda. Na Bleiburgu i na kriznom putu strasnom smrcu je umro veliki broj Hrvata. Za najveci broj nastradalih nije poznato tocno mjesto njihove smrti i pokopa.

Bleibursko polje na kojemu je pocela masovna tragedija postalo je sinonim te tragedije i poprimilo znacaj svetista.

To je posebno doslo do izrazaja nakon raspada bivse drzave i mogucnosti slobodnog odlaska na Bleibursko polje kada su ga pocele

pohoditi tisuce Hrvata iz Republike Hrvatske te iz Bosne i Hercegovine. Rodbina, suborci i prijatelji stradalih, u njemu vide najprikladnije mjesto gdje bi zapalili svijecu i pomolili se za svoje pokojne.

Upravo stoga je Hrvatski Sabor proglasio 15. svibnja Spomendanom zrtvama Bleiburske tragedije, Kriznog puta i ostalih stradanja, te je od 1995. neprekidno pokrovitelj sredisnje komemoracije na Bleiburskom polju.

Trebamo izraziti pijetet Bleiburskim zrtvama i zrtvama Kriznoga puta, ne da bi se ozivljavala povijest i da bi se u njoj zivjelo, nego radi toga - u trenutku kad Hrvatska odlucno ide prema Europskoj Uniji - da ne bismo zaboravili zrtve jedne od najvecih tragedija u hrvatskoj povijesti.

Poruke Bleiburga i Kriznoga puta zive su i djelatne i sezdeset godina nakon okoncanja najkrvavijega ratnoga sukoba u ljudskoj povijesti.

Njihov najvazniji dio glasi: "Ne postoje nikakve okolnosti koje opravdavaju zlocin, ne postoji nikakav nacin da se zauvijek prikriju povijesne cinjenice. Samo slobodan narod moze ocuvati istinu o svojoj proslosti, samo slobodan narod moze osigurati perspektivu svojoj buducnosti"!

Slijedeci govornik, koji je nastupio u ime Hrvatskoga oslobodilackoga pokreta (HOP), bio je Miro Hedes, inace clan Bleiburskoga odbora Victorije, koji je, izmedu ostaloga, opisao uzroke, tijek i posljedice Bleiburske tragedije pozivajuci se na dostupne povijesne izvore, knjige i zabiljeske, i koji je uz to kazao:

"Hrvatski je narod u svojoj mukotrpnoj povijesti imao puno tragicnih dogadaja, koji su ga stalno dovodili na rub ponora, a Bleiburska tragedija je vrhunac tragedije u hrvatskoj mukotprnoj i krvavoj povijesti, u nasoj borbi za nezavisnost, slobodu i mjesto pod suncem. zasto je tako? Zato†sto se geostrateski nalazimo na vrlo ugrozenom, prijelaznom prostoru, koji sluzi kao spojnica izmedu Istoka i Zapada, i na kojemu su se mnogi imperijalisti otimali kako bi zavladali tim dijelom svijeta, kako bi jedno od najljepsih podrucja na svijetu pripojili sebi, a Hrvate pretvorili u sluge ili ih potpuno unistili"...

Miro Hedes opisao je i stvaranje Pocasnoga bleiburskoga voda, podizanje skromnoga spomenika zrtvama na mjestu stradanja te odrzavanje toga spomenika, uglavnom uza zalaganje 0hrvatske emigracije te Hrvatskoga oslobodilackoga pokreta, sve do novijega doba, kada je 1995. brigu o sredisnjim komemoracijama preuzeo (Tudmanov) Hrvatski Sabor . Konacno, "kad je u Melbourneu doslo do zamisli da se osnuje Odbor za prikupljanje pomoci za obnovu spomenika", nastavio je Hedes, "mi smo odmah priskocili da bismo tu akciju maksimalno podrzali. Hvala Bogu, sve je dobro proslo. Prikupili smo prilicna i prikladna novcana sredstva, sve je tocno evidentirano i poslano na pravo mjesto u Pocasni bleiburski vod. Ovim putem zelim zahvaliti svim clanovima Bleiburskoga odbora za Victoriju, te svim Hrvatima koji su tako predano i nesebicno pomogli ovuk akciju"...

Miro Hedes osvrnuo se i kriticki na neke pojave u Hrvatskoj, tj. na ponasanje predsjednika i aktualnih predstavnika vlasti u povodu pokusaja iskrivljavanja povijesnih cinjenica iz drugoga svjetskog rata (maskiranje zlocinacke uloge Titovih partizana, ozivljavanje Titova kulta licnosti, itd...), a nakon njega rijec je dobio Rade Buljubasic, clan Bleiburskoga odbora, ali i predsjednik Koordinacije Hrvatske demokratske zajednice, koji je kazao:

"S tugom u srcima, danas se sjecamo djece, zena, staraca, sjecamo se majki s djecom u narucju, sjecamo se umornih staraca, ali i mladica, vojnika koji su po okoncanju ratnih sukoba, upuceni na stravicne krizne puteve, sve do Makedonije i natrag, po jugoslavenskim bespucima, gonjeni teskim i krvavim komunistickim bicevima... Mi znamo da je bilo na stotine tisuca hrvatskih zrtava, ali ja danas ne zelim govoriti o brojkama, vec bih volio reci kako se takav genocid nad hrvatskim narodom nije dogodio jos, eto, od Krbavske bitke 1493., kad je samo u jednomu satu poginulo oko 10.000 Hrvata... Moj je otac bio jedan od stradalnika Drugoga svjetskoga rata, a vjerojatno su to bili i vasi ocevi ili djedovi... Mi sada nemamo sto uciniti nego im odati pocast. Treba sve one nevine, ubijene reci: Pocivali u miru Bozjemu... Mi cemo, dok oni pocivaju u pravednom miru, cuvati uspomenu na njih... Obicno je HOP obiljezavao ovaj dan. Mi smo se ovdje sastali, u ovakvoj organizaciji - po prvi put. Ali evo, dao je dragi Bog, da smo danas svi zajedno, a ja se nadam da ce tako biti i ubuduce. Uvijek ce ostati uspomena na to da smo svi mi - zajedno... Ne bi valjalo kad bismo mi sad govorili o tome sto nas razdavaja. Bolje bi bilo kad bismo govorili o tome sto nas spaja, kao sto je to govorio i obnovitelj hrvatske drzave dr. Franjo Tudman... Hrvati sanjaju svoju drzavu vec tisucu godina, jos tamo od 1102. godine. Prva je hrvatska drzava, nakon tisucu godina, iako kratkotrajno - cetiri godine svega - nastala u obliku Nezavisne Drzave Hrvatske.

Danas nasi neprijatelji ne razlikuju razdoblja unutar Ustaskoga pokreta: oni ne znaju da je taj pokret u pocetku bio revolucionarni, da se borio za prava maloga ugnjetanoga hrvatskoga naroda, pa da je poslije bio ratnicki, u uvjetima u kakvima je mogao biti, a na kraju - eto - i gubitnicki... Pa, je li zbog toga na Bleiburgu i nakon njega trebalo pobiti pola milijuna Hrvata? Treba li zbog toga napadati nas, nove generacije? Jesmo li mi zbog toga, cak i danas, zasluzili slusati izjave poput onih nedavnih, koje je izgovorio (iako na demokratskim izborima izabrani, pa sto?) predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesic - da antifasizma ne bi bilo bez komunizma? Taj komunizam, ti sovjetski ljudi, taj nekakav Broz - oni su pobili nasu rodbinu, oni su pobili sve one politicke Hrvate, bez obzira na vjeru i naciju... Mi cemo im oprostiti, jer to moramo, i jer to hocemo. Ali im zaboraviti necemo nikada... Drage hrvatske sestre i braco, ja kao predsjednik Koordinacije HDZ-a za Australiju i Novi Zeland, uvjeravam vas da HDZ nikada nece odstupiti od pragova s kojih ja govorim.

Ovom vas prigodom molim da odamo cast i priznanje svim nevinim hrvatskim zrtvama Bleiburga i Kriznih putova..."

Posljednji govornik na komemoraciji bio je Sergio Marusic, predsjednik Australsko-hrvatskoga kongresa za Victoriju:

"Sto rijec Bleiburg znaci za Hrvate?", zapitao se na smom pocetku Marusic, te nastavio: "Bleiburg je tragicni simbol nase povijesti i sudbine. Bleiburg je postaja Kriznog puta, na kojoj su pobijene stotine tisuca hrvatskih domobrana, ustasa, civila, zena, djece, staraca... Pokolj su izvrsile srpsko-jugoslavenske snage, medu kojima je bilo i hrvatskih komunista, uz blagoslov i pomoc saveznika, posebno Engleske, koja je predvodila primopredaju, tj. koja je razoruzala Hrvatsku vojsku i tada je predala partizanima. Da je njihova odgovornost golema, pokazuje i cinjenica da je Engleska nakon 50 godina vojni arhiv o Bleiburgu dodatno zatvorila za jos 30 godina, te jos nije dostupan povjesnicarima na uvid...

Rijec Bleiburg oznacuje uz to i posljedicu tragicnih politickih i ideoloskih podjela u hrvatskom narodu, jer je mjesto gdje se do srzi iskazala mrznja prema ideji hrvatske drzave...

No, sto bi Bleiburg trebao biti danas?

Danas bi on trebao biti nezaobilaznom tockom proucavanja hrvatske povijesti i analize svega onoga sto je dovelo do tragicnih podjela u hrvatskom nacionalnom bicu, kako bi se moglo uciniti sve da se Bleiburg nikada vise ne ponovi...

Neka Bleiburska tragedija postane svetim mjestom nase povijesti, tockom koja ce pokazati da smo shvatili koliki nam je zlocin ucinjen i kolika nam je nepravda nanesena, a zbog cega cemo jos zdusnije pokusavati unaprijediti danasnju drzavu, Republiku Hrvatsku, uciniti je jos boljom, pravednijom, gospodarski razvijenijom, u kojoj ce se naci mjesta za sva misljenja i za sve Hrvate razlicitih opredjeljenja, u kojoj se nece stvarati pobune i revolucije koje bi nas dovele do novoga Bleiburga...

Neka nam zrtve Bleiburga, uza sve druge zrtve hrvatskoga naroda tijekom povijesti, budu opomenom i putokazom na putu u bolju buducnost..."

Dan kasnije, u Hrvatskom nacionalnom domu "Kardinal Alojzije Stepinac" u Geelongu, u nazocnosti vise od 150 Hrvata, takoder je odrzana komemoracija za Bleiburske zrtve. Predsjednik Doma Paul Saric, nakon uvodnih rijeci, zamolio je Josipa Mandekica da se osvrne na stvaranje i razvoj hrvatske drzavotvorne pravaske misli u drugoj polovici 19. stoljeca sve do sredine 20. stoljeca, kada je ta misao pokusana zauvijek biti ugusena, cak i bioloskim unistavanjem hrvatskoga naroda, upravo pokoljem na Bleiburgu i na Kriznim putevima. Na kraju svojega govora, Mandekic je kazao: "Ovih dana navrsilo se 60 godina od strasnog pokolja Hrvata na

Bleiburgu i kasnije na Kriznom putu, na kojemu je pogubljeno i izmasakrirano nekoliko stotina tisuca hrvatskoga civilnoga i vojnoga zivlja, sto je usporedivo s velezlocinom atomskoga bombardiranja Hirosime ili unistavanja vojnicki beznacajna njemackoga grada Drezdena... U svojim najtezim danima poslijeraca, hrvatski narod nije zaboravio svoju gorku nacionalnu sudbinu te se, izmedu ostaloga, svake godine, gdje god je to moguce, okuplja sredinom svibnja i komemorira ove zrtve, klanja se i moli za duse nevino pobijenih bleiburskih zrtava poslije ratnih sukoba.

I mi danas ovdje nazocni, pridruzujemo se svima onima diljem svijeta i svima slobodnima u domovini koji obiljezavaju spomen na Bleibursku tragediju uz poklik: 'Neka nam zivi vjecna Hrvatska! Vjecna slava Bleiburskim zrtvama i svima koji svoje zivote utkase u borbu za njezinu drzavnu nezavisnost! Neka nam Hrvatska uvijek bude iznad svega!

Takoder, prosle nedjelje poslijepodne, oko 100 clanova hrvatske zajednice u Canberri okupilo se u Hrvatskom klubu u Turneru, gdje se odrzala komemoracija sezdesete obljetnice tragedije na Bleiburgu, javlja Marija Lemic. Govornici su bila dva uglednika hrvatske zajednice, Mirko Skrnjug i Mate Polegubic, koji su govorili o dogadaju za koji se vjeruje da je jedna od najtragicnijih neispricanih povijesnih prica.

"Nazalost, tragedija na Bleiburgu gdje je od Titovih - krvi gladnih - partizana ubijeno i muceno vise od 200 tisuca hrvatskih vojnika, civila i izbjeglica uopce, ni danas nije postala dijelom obrazovnog sustava, kako bi na njoj nesto naucile mlade generacije", receno je tom prigodom, uz dodatak: "Upravo zato su clanovi Hrvatske zajednice ti koji bi trebali o ovoj tragediji poduciti mlade hrvatskog podrijetla iz druge i trece generacije, kako se ne bi zaboravilo sto su nasi preci zrtvovali za hrvatsku nezavisnost".

(Izvor: www.croatianherald.com - 20. svibnja 2005.)

Vrh